Diskurs, figura / 3D TV

napisao Andrej Radman  /Diskurs, figura/
napisala Anja Planišček  /3D TV/ 
arhitekti Neutelings Riedijk Architecten
projekt Nizozemski institut zvuka i slike, Hilversum, Nizozemska

 


Iz teksta Andreja Radmana...

Neutelings i Riedijk (N&R) pomalo autoironično propagiraju 'lijenu arhitekturu'. To se ne odnosi na njihov četverodnevni radni tjedan koji je postao urbana legenda. Radi se o poslovično pragmatičnom nizozemskom pristupu koji ograničenja konzistentno pretvara u prednosti. 'Želite li znati stvarnu tajnu našeg uspjeha?', bez ustručavanja će na jednom predavanju upitati publiku Michiel Riedijk te nastaviti: 'Mi postižemo daleko najbolji omjer bruta i neta od sviju!'. Svatko tko je ikad pregovarao s investitorom zna koliko je snažan taj argument. U Nizozemskoj on ima i dodatnu 'ideološku' dimenziju s obzirom na protestantsku etiku koja je po Maxu Weberu osnova kapitalističkog duha. N&R dakako pružaju puno više od maksimalne iskoristivosti, međutim njihov forte ostaje pragmatizam za ovu priliku ilustriran interijerom utreškog 'Minnaerta' koji je proizašao iz reciklaže oborinskih voda, odnosno pitanja održivosti.  Oni se tako bezrezervno svrstavaju u tzv. postkritičku projekcijsku nasuprot kritičkoj arhitektonskoj tradiciji.  U projektu za Nizozemski institut zvuka i slike (NIZS) čini se kako N&R mijenjaju ustaljenu strategiju i nedovoljno lijeni zakoračuju na skliski teren reprezentacije.



Iz teksta Anje Planinšček...

Cjelovita zgrada, unatoč povezivanja sa vanjskim, «fizički realnim» prostorom, djeluje kao zatvoreni krug hiperrealnosti, gdje realnost postoji samo još kao jedan od njenih prizora. Zgrada je zapravo trodimenzionalni televizijski aparat u kojem eksplozija događanja, nizanje prizora, slika i značenja posjetitelja dovodi u situaciju da «zanijemi» i postane dio Baudrillardove tihe, pasivne i apatične mase. Time bih se vratila na početak ovog teksta, na razliku između televizije i filma. Ako televizija postoji zbog nečega što pokazuje, film postoji upravo zbog nečega što ne može i neće pokazati, zbog nečega izvan polja filmske slike. Režiser Wim Wenders kaže da se u filmu moraš pobrinuti da baš to u kadru što «želiš pokazati, što želiš da bude unutra, bude definirano onim što ostavljaš vani» . Bitne su ulazne točke, otvori kroz koje gledatelj stupa u vanjsko polje. Mislim da je upravo odsutnost tog otvora problem zgrade Nizozemskog instituta za zvuk i televiziju.